TERORISTIČKI NAPADI 1992 U SRBIJI: Hrvati granatirali Šid i Apatin, upali u Srbiju sa 3750 kg eksploziva i pokušali da dignu most u vazduh! (VIDEO)

Za vrijeme rata od 1991. do 1995. godine Most 51. divizije (Batinski most) bio je jedina veza Baranje, koja je tada bila u sastavu Republike Srpske Krajine (RSK), s ostatkom svijeta jer je na Dravi bio neprolazni front između RSK i Republike Hrvatske, a Mađarska je od kraja 1991. godine pa sve do vremena tzv. mirne reintegracije svoju granicu prema Baranji držala zatvorenom. Zato je taj most bio od životnog značaja za snabdijevanje stanovništva, privrede i vojske.

 

Znajući to, hrvatska je strana krajem januara 1992. godine iz rejona Kopačkog rita ubacila u rejon Apatina diverzantsku grupu preobučenu u uniforme JNA s ciljem da minira taj most. Za ovaj poduhvat pripremljeno je skoro 3750 kg eksploziva.

Ivica Krnjak, zapovjednik Samostalne te ”uskočke satnije” koja će kasnije postati poznata kao “somborska skupina“. Krnjak je osmislio akciju u kojoj bi se on, s odabranim pripadnicima svoje jedinici, preobukao u uniforme oficira i vojnika JNA te bi amfibijom punom eksploziva prešli Dunav i sa srpske strane prišli strogo čuvanom Batinskom mostu, koji je spajao mjesta Batinu i Bezdan, odnosno Baranju i Vojvodinu.

Noću 26. siječnja 1992. Krnjak i skupina njegovih boraca krenuli su u akciju, ali već su iste noći u Kopačkom ritu naišli na dvojicu srpskih mještana kojima je bila sumnjiva skupina vojnika JNA koje je predvodio Ivica Krnjak, a koji je imao uniformu oficira JNA i predstavljao se kao pukovnik Jordan Jovanović.

Diverzanti su preko Kopačkog rita ušli duboko u neprijateljsku pozadinu, ali su zbog tehničkoga kvara na vozilu (amfibiji) otkriveni i raspršeni na manje skupine. Nakon borbi od 2. do 7. februara – 7 diverzanata je zarobljeno, još 1 naknadno, 3 su poginula, a 9 se uspjelo spasiti i preplivati Dunav.

Međudržavnim dogovorom, zarobljeni hrvatski diverzanti (“somborska skupina”), nakon 2 godine zatvora razmijenjeni su na kontrolnoj točki UNPROFOR-a kod Lipovca (12.I.1994.) za pripadnike srpske terorističke skupine “Štit”.

Druga skupina od desetak pripadnika te jedinice nije imala sreće: u Somboru su ih uhapsili pripadnici JNA, a o ovom događaju napisana je i knjiga ”707” dana pakla” koliko su proveli po zatvorima do razmene.

Krnjakov lažni identitet bio je pomno odabran, jer je pravi pukovnik JNA Jordan Jovanović poginuo u Osijeku u septembru 1991. Iduća dva dana Krnjakova skupina se na svim kontrolnim punktovima JNA i srpskih paravojnih postrojbi predstavljala kao “specijalna jedinica generala Blagoja Adžića“, ali svima su bili sve sumnjiviji, te su naposljetku bili otpraćeni do Sombora, gdje se trebao utvrditi njihov identitet.

U međuvremenu se Krnjakova skupina podijelila na dva dijela: Krnjak i nekolicina suboraca na zagonetan su način uspjeli pobjeći od JNA i u nekoliko dana preplivati Dunav i vratiti se u Osijek, dok je ostatak ustaških uskoka ubijen u bekstvu.

Pohapšeni hrvatski vojnici, brzo su u zatvoru odali braću, pa čak i jedni druge, zbog čega su osuđeni kao teroristi.

Krnjak je nakon rata u Osijeku otvorio kafić “Uskok“. Priča o Samostalnoj uskočkoj satniji, njenom zapovjedniku Krnjaku i zločinima u Osijeku ostala bi nerazjašnjena da se u istrazi o Branimiru Glavašu nije počeo stezati obruč oko svih aktera osječkih događanja 1991. i 1992.

Granatiranje Šida i Apatina

Snage ustaškog HOS-a uspele su izvesti i druge akcije čije su mete bili Srbi u Srbiji, pa je tako 5. novembra granatiran centar Šida, kada je prilikom bombardovanja civilnih objekata nastradalo 4, a ranjeno 15 građana, a pored ostalih, meta je bila i porodilište, ali je božijom voljom izbegnuta veca tragedija nakon oglašavanja sirena, koje su spale građane daljih zrtava ovog nenadanog zločinačkog napada.

Snage JNA su ubrzo reagovale, pa čak i uspele zarobiti hrvatsku haubicu kojom je počinjen ovaj zločin, za koji do sada niko nije odgovarao.

”Selotejp ubistva”

Krnjakova je skupina ujesen 1991. obavljala dvije vrste poslova: s jedne strane, pripadnici Uskočke satnije često su, preodjeveni u uniforme vojnika i oficira JNA odlazili u izviđačke i diverzantske akcije na okupirane teritorije i u unutrašnjost Vojvodine, a kad bi se vratili u Osijek, bavili bi se građanima srpske nacionalnosti, koji su netragom nestajali.

Krnjakova uskočka satnija bila je podijeljena na tri lokacije u gradu. Prvi prostor bila je nekadašnja osnovna škola “Rade Končar“ u osječkoj Divaltovoj ulici, gdje je bilo smješteno najviše pripadnika satnije. Druga lokacija je bila kuća protjerane srpske obitelji u Ulici Otokara Keršovanija, gdje je bio stožer Krnjakove satnije: osim njega, koji je ondje stanovao, s njim su bili njegovi najbliži suradnici.

Treća lokacija bila je poznata samo nekolicini “provjerenih“: riječ je o kući protjeranog Srbina u Dubrovačkoj ulici 30. Ta je kuća postala Krnjakov “centar za ispitivanje“, jer je imala velik podrum debelih zidova od nekoliko različitih prostorija, a ni jedna podrumska prostorija nije imala prozore prema ulici, pa je mogla poslužiti za ispitivanje, zlostavljanje i mučenje a da ni najbliži susjedi iz ulice znaju što se događa. Veće likvidacije srpskih civila počele su u rujnu 1991. nakon što se 15. rujna predala tzv. Crvena vojarna u samom središtu Osijeka.

U Crvenoj vojarni, međutim, pronađena je i skupina od stotinjak građana Osijeka srpske nacionalnosti, koji su se nekoliko mjeseci prije onamo sklonili zbog straha. Prema riječima Nacionalova sugovornika koji je bio upućen u zbivanja oko pada vojarne, tadašnje hrvatsko zapovjedništvo grada nije znalo što učiniti s tom skupinom građana. U jednom je trenutku odlučeno da se za njih pobrine Krnjakova Uskočka satnija.

Počeli odvoditi izabrane građane srpske nacionalnosti u zloglasnu Dubrovačku 30. Ondje bi ti civili bili podvrgnuti tobožnjem ispitivanju, u kojem bi se od njih tražilo da priznaju svoju oprijedijeljenost za JNA i srpske paravojne postrojbe, potom bi bili zlostavljani i mučeni, a na kraju bi im pripadnici Krnjakove satnije ruke vezali selotejpom ili žicom, preko ustiju bi im zalijepili traku selotejpa, te bi ih automobilom odvezli na obližnju obalu Drave kod ugostiteljskog objekta Bastion u Tvrđi, gdje bi jedan od pripadnika žrtvi pucao u glavu ili prsa, pa bi ustrijeljena žrtva sama pala u Dravu.

O metodologiji “selotejp ubojstava“ tih se dana u Osijeku uopće nije znalo, jer je noću vladao policijski sat, tako da nikad nije bilo očevidaca likvidacija. Međutim, 6. prosinca 1991. navečer na obalu Drave doveden je osječki Srbin Radoslav Ratković.

Kad su ga iskrcali na obali i natjerali da stane na stepenice kod Bastiona, pripadnici satnije pucali su mu u glavu, pa je Ratković odmah pao u Dravu i zaronio, ali ipak je ostao živ te je nakon nekoliko minuta doplivao do obale i sakrio se u grmlje na obali rijeke. Ondje je ostao ležati nekoliko sati pa je uskoro vidio likvidaciju poznatog osječkog liječnika dr. Milutina Kutlića, čiji je leš ujutro pronađen na obali Drave.


Pročitajte još: SKANDAL U NOVOM SADU: Navijač gurnuo hrvatskog sudiju u bazen, on mu oprostio! – ”Dobro je da me nije motkom opalio po glavi!” (FOTO)

FRAKCIJA AL KAIDE BRUTALNIJA OD ID: Evo ko su Tahrir al Šam, ubice ruskog pilota! (VIDEO)

I AMERIKANCI PRIZNALI – ZA 2 MILIMETRA VIŠI OD HOLANĐANA: Hercegovci zvanično najvišlji na svetu!

Podržan zaključak da BiH dobije himnu sa melodijom i tekstom

Izvor: Nacional, BBN

 

Top