PREŽIVEO STRAHOTE SISKA: ”Časne sestre nam davale hleb sa tucanim staklom i čorbu sa kiselinom”

Punih 85 godina navršio je Bogdan Božo Vidačković iz Gradiške. Njegov rođendan je, prvog februarskog dana, okupio celu porodicu – suprugu Olgu, dva sina, četvoro unučadi i snaje. U dobrom raspoloženju, okružen najmilijima, prisećao se deda Božo lepih životnih događaja. A čim je ugasio “svećice” na slavljeničkoj torti, priču je “okrenuo” prema drugom slavlju koje tek sledi. Predstojećeg 12. maja obeležiće šest decenija braka sa voljenom Olgom.

Slavio je deda Božo tog prvog februara – život. Sve njegove lepe strane. Jer, nažalost, pamti i one koje nisu takve. One kad porodica nestane u trenu, kad je ostrašćen čovek čoveku vuk, kad odrasli postanu zveri koje svoju silu iskaljuju na nejači. Jedan je od malobrojnih svedoka koji jasno pamte pet ustaških logora, među njima i onaj najgnusniji – dečji logor u Sisku. To je, veli, živa rana. Ne zaceljuje.

– U nemaštini, ali u slozi i ljubavi, osam i po godina živeo sam u potkozarskom selu Cimirotima, sa ocem Stojanom, maćehom Draginjom, sestrama Petrom i Brankom i braćom Savom i Jovom – priča deda Božo. – U septembru 1941. godine, kao najbolji đak u generaciji, pošao sam u drugi razred osnovne škole u Drageljima. Dva meseca smo pohađali nastavu, a onda je škola zapaljena. Taj dan je, zapravo, označio prekid mog školovanja i početak najtežih i najbolnijih godina mog života.

Ubrzo je, kako govori, stigla oštra zima, a s njom i žestoka ustaška ofanziva na srpska sela. Pred njenim naletom Vidačkovići su najpre izbegli u selo Kijevce, potom u Grbavce i barake u Podgradcima na Kozari gde su prezimili. Tu su preživeli bombardovanje, pogibiju mnogo civila. U junu 1942. započela je Bitka na Kozari. I, kako kaže naš sagovornik, stravičan pokolj srpskog, slobodarskog naroda.

Potresni susret sas ocem

Iako mi je kršteno ime Bogdan Vidačković, u svim dokumentima piše Božo – priča naš sagovornik. – Dok me iz logora vodio Altićima, Đuro mi je rekao da ne mogu biti Bogdan već Božo, jer kod katolika ne postoji to ime. A Božo može biti i kod katolika i kod pravoslavaca. Do kraja rata bio sam Božo Altić. Po oslobođenju smešten sam najpre u Dom za ratnu siročad u Sisku, a potom u Lovran u Istri. Tu sam 1947. saznao da su mi živi otac, sestra Petra i maćeha. Kad sam se vraćao kući najpre sam ugledao brdo Glavicu, njene cerove… Prišao sam, ugledao me otac. Nije znao ko sam. Kad je shvatio, od siline osećanja nismo mogli prići jedan drugom. Samo smo jaukali… Tek kasnije smo se zagrlili. Saznao sam da je bio interniran u Nemačku, a maćeha i sestra preživele su Jasenovac. Sreći nije bilo kraja, ali je porodica gotovo nestala. Pre rata u Cimirotima je bilo 10 kuća Vidačkovića, a sad je samo jedna…

– Zarobljeni smo i oterani u logor Stara Gradiška – vidno uzbuđen, ali tiho priča deda Božo. – Nismo znali da je to logor, jer su nam rekli da idemo na prijavljivanje, da ćemo dobiti potvrde i vratiti se kućama. Nije bilo tako. Među zidinama je već bilo mnogo naroda. Odmah su odvojili odrasle muškarce. Odveden je i moj otac. Čuli smo mitraljeze i pucnje drugog oružja. Mislili smo da su sve streljali. A nas su prve noći zatvorili u štale.

Po vrućini, gotovo bez hrane i vode, u neprekidnom strahu, Vidačkovići su u Staroj Gradiški preživeli 15 dana.

– Tih dana doživeli smo neopisivo ustaško batinanje i gledali ubijanja – govori nam. – Najveće poniželje bilo je kada su se mladi žitelji Stare Gradiške penjali na zidine logora i gađali nas kamenicama i nekim nedozrelim jabukama, a mi smo ih sakupljali i jeli jer smo bili gladni.

Posle dve sedmice čuli su glasine da se kreće uz Savu prema Jasenovcu. Posle dubokog, teškog uzdaha, deda Božo kaže:

– Nismo znali šta je Jasenovac! Dok smo išli kroz selo Gornja Varoš seljaci su nas gađali kamenjem, a neki su, čak, prilazili sa kosama da nam seku glave. Ustaše su ih odbile govoreći da je to njihov posao! Terali su nas preko reka Mali i Veliki Strug i tako smo stigli u selo Jablanac. Onaj ko je usput pokušao da zagrabi vodu iz Save više se nije vratio. Pokraj Save videli smo masakrirane civile. Čak smo i mi, starija deca, shvatili da je na delu veliko zlo.

Svedok je deda Božo i paljenja crkve pune civila u selu Mlaki. Usledio je, za njega, drugi, najteži dan porodične tragedije – nasilno odvajanje dece od majki:

– Najstravičniji prizor. Deca su vrištala, dozivala majke. Sa maćehom Draginjom ostala je sestra Petra, jer je imala oko 12 godina. Šestogodišnja Branka, dve i godinu mlađa braća Savo i Jovo i ja ostali smo zajedno.

U Jasenovcu su bili dan – u dečjem logoru, posebno ograđenom žicom. Sutradan su odvezeni vozom, u stočnim vagonima, prepunim mališana…

Po odsluženju vojnog roka Božo Vidačković je bio vozač u gradišćanskom preduzeću “Izgradnja”. Od 1950. do 1952. na radnim akcijama širom Jugoslavije udarnik je bio 15 puta. Nosilac je brojnih jugoslovenskih priznanja, među njima i Zlatne medalje rada koju je dobio od Tita. Od svih odličja, kaže, ipak su mu najdraža mnogobrojna od vozača i lovaca. I mnogo voli još, veli, usnu harmoniku.

– Stigli smo na poljanu ograđenu žicom. U dečji logor. Saznali smo da se mesto zove Sisak. Časne sestre koje su upravljale logorom bile su užasne, tukle su nas i šutirale… Davale nam po krišku hleba iz kojih je sijalo sitno istucano staklo. Nisam to jeo, ali moji braća i sestra jesu. Davali su i po kutlaču čorbe zatrovane kiselinom. Deca su masovno umirala u najgorim mukama… Ili su odvođena na usvajanje ili za sluge. Tu, u toj fabrici dečje smrti u Sisku, gde je ubijeno više od 2.000 srpske dece sa Kozare, poslednji put sam video moje Branku, Savu i Jovu. Bili su teško bolesni i znam da su tu zauvek ostali…

Božu Vidačkovića iz dečjeg logora u Sisku uzeo je Đuro Altić i poveo bratu Ivanu i snaji Maci. Odveo ga je u Novo Selo u kuću na broju 73. Tu je, radeći, dočekao kraj rata.

– Porodica Altić je brinula o meni – kaže. – Ali, od strahota koje pamtim prošlo je više od 75 godina, a kao da nije. Tu su. Još žive, jasne, stravične… Zbog njih nikog ne mrzim, ali pamtim. I ne dam da se zaboravi. Ne sme! Greh je.

Užasi koji se ne zaboravljaju

Ustaško-njemački logor u Sisku je osnovan 3. avgusta 1942. po završenim operacijama na Kozari i Šamarici. U svom je sastavu imao i poseban logor koji se službeno nazivao „Prihvatilište za djecu izbjeglica“. Dječji logor u Sisku, najveći te vrste u NDH, nalazio se pod pokroviteljstvom „Ženske loze ustaškog pokreta“ i „Ustaške nadzorne službe“. Neposredno upravljanje „dječjim prihvatilištem“ bilo je u rukama ustaše i liječnika dr Antuna Najžera.

Logor je bio lociran u nekoliko objekata u gradu: zgradi bivšeg Jugoslovenskog sokola, tzv. Sokolani, dvorani ženskog samostana sestara sv. Vinka, magacinu solane Rajs, zgradi Guči, osnovnoj školi u Novom Sisku i tzv. Karanteni odnosno jednoj od šest baraka sabirnog logora. Svi ovi objekti su bili krajnje nepripremljeni za stanovanje i život djece. U zgradi Sokola nije bilo ni vrata, u dvorani Rajs je vladao propuh, jer je bila podešena za sušenje soli. Djeca su ovdje, pa i ona najmanja, stara nekoliko mjeseci, morala ležati na podu, tek s tankim slojem slame, bez odjeće i pokrivača.

Prvi transport u Sisak stiže 3. augusta 1942. sa ukupno 906 djece. Dan poslije dolazi još 650 mališana, a u trećoj grupi, koja je u Sisak dopremljena 6. augusta, nalazilo se 1.272 djece. U Teslićevoj staklari i u novopodignutim barakama, tzv. Karanteni, nalazio se opći sabirni logor za muškarce, žene i djecu. Ovdje je tokom augusta i septembra 1942. od roditelja koji su odabirani za prisilni rad u Njemačkoj oduzeto 3.971 dijete. Tako je od 3. avgusta 1942. do 8. januara 1943. u Sisku bilo zatočeno 6.693 dječaka i djevojčica, Srba sa Kozare, Banije, Korduna i iz Slavonije.

Unatoč akciji Dijane Budisavljević i grupe neumornih pravednika – Jane Koh, Vere Luketić, Dragice Habazin Majke, Ljubice i Vere Becić, doktora Kamila Breslera, Ante Dumbovića, drugih istaknutih pojedinaca i sestara Crvenog križa, svakodnevno je u logoru umiralo od 30 do 40 djece. O nezamislivim uvjetima na logorskim lokalitetima svjedočio je i doktor Lazar Marguljes, liječnik iz Osijeka:

„Primijetio sam da od pošiljki bolje hrane koje je slao Crveni križ iz Zagreba, ništa od toga nisu dobivala djeca. Pregledavajući djecu najčešće sam obilazio ova mjesta: nedovršenu Sokolanu, u kojoj su djeca ležala na golom betonu ili, u najboljem slučaju, na nešto malo slame. U tzv. Bolnici, u maloj školi u Starom Sisku, u kojoj nije bilo kreveta djeca su ležala na podovima sa malo rastresene i zagađene slame, ulijepljene krvavim izmetinama i prekrivene rojevima muha. Djeca su bila gola i bosa, bez pokrivača. Kad je i u Sokolani izbio pjegavac, doktor Najžer je naredio da se zaražena djeca prenesu u tzv. Bolnicu, u kojoj još zaraze nije bilo, te je tako prouzrokovao veliki pomor djece.“

Iz obilja potresnih svjedočenja izdvajamo i svjedočenje Jane Koh, tadašnje sekretarice Crvenog križa Hrvatske. „Barake su bile povezane hodnicima na kojima su stražarili ustaše. Podalje od ambulante, iz neke druge barake, čuo se tužni plač djece. Tu je bilo smješteno na golom podu četiri stotine djece: novorođenčadi, djece od nekoliko nedjelja i mjeseci, do deset godina starosti. Koliko je djece dolazilo, i kuda su ih otpremali, nije se više moglo saznati. Djeca u dječjoj baraci su neutješivo plakala i dozivala matere, koje su bile na samo nekoliko koračaja udaljene od djece, ali koje do njih ne propušta fašistički zločinac. Veća djeca pričaju nam kroz suze, kako ne mogu umiriti malene, jer su gladni, nema ih tko previti i kako se boje da će svi pomrijeti. Ta djeca još nisu navršila niti deset godina, zaklinju nas: „’Ajde, sestro, dovedi nam matere, dovedi barem majke ovim malenima. Vidjet ćeš, ako im ne dovedeš matere, ugušit će se, već od samih suza.“

Dovesti matere ovoj djeci nije za nas bilo jednostavno, a ipak nam je uspjelo i to izvesti. Bilo je to u noći 10. na 11. oktobra kada smo sve pripremili da taj transport djece još iste noći otpremimo u Zagreb.

Trebalo je da majke zadnji put nadoje svoje dijete i da ga tim umire, a onda da ga možda zauvijek ostave, kako bi mi iza toga mogle lakše djecu otpremiti. Tko da opiše radost djece, kad su ugledala majke. Njihove male ručice ovile su se oko majčinog vrata, a teški jecaji još dugo i dugo bili su jeka pređašnje tuge. Iz tih malih, uzbuđenih grudi izlazili su duboki i teški uzdasi. Njihova pohlepna usta pribila su se uz majčina prsa, a na kosicu djece kapale su krupne suze matera koje su šutjele. Kada je i posljednje dijete, premoreno tugom, zaspalo, ostavile su matere svoju djecu i tiho nestale u suprotnoj baraci. Na vratima svaka se još jednom okrenula, toplo nam e zagledala u oči i prišaptala: ‘Čuvaj nam djecu, čuvaj ih rođena.

Transport sa 550 djece otpremili smo u Zagreb i jedino što smo mogli kao utjehu reći tim materama, bila je adresa gdje da potraže djecu kad se vrate iz tuđine. Njih su sve još iste noći otpremili u Njemačku.“ (Dragoje Lukić: „Roditelj pokošenog naraštaja“ Muzej žrtava genocida, Beograd, 179 str.)

Prema evidenciji Ante Dumbovića, iz logora je vraćeno roditeljima ili najbližim rođacima 1.200 djece, dok ih je 2.200 predano građanima Siska i okoline na „prehranu“. Nikada nećemo moći sa sigurnošću utvrditi tačan broj umrle djece. Prema svjedočenju grobara Franje Videca broj umrle djece u mrtvačkim sanducima je uvijek bio veći od broja koji je stajao u evidenciji. Osim toga mala djeca nisu niti popisivana. Više je mogućih i relevantnih izvora. Prema knjigama evidencije Ante Dumbovića u logoru je za pet mjeseci 1942. godine umrlo 1.630 mališana.

Prema podacima mrtvozornika, dr Davida Egića u Sisku je pokopano 1.152 djece. Istraživanja Narcise Lengel Krizman pak govore o 1.214 umrle djece sa mogućim odstupanjima u nekoliko desetaka umrlih. Na spomeniku na dječjem groblju stoji podatak da je tu sahranjeno oko 2.000 djece. U svakom slučaju broj ukopa na mjesnom groblju bi bio mnogo veći da nije bilo spasilačkih akcija i „koloniziranja“ otete djece. Nekada su te akcije značile tek odgodu umiranja – bilo zbog nepovratne iscrpljenosti djece, bilo zbog povremenih ustaških akcija u kojima su tražili tu djecu te ubijali i njih i njihove hranitelje.

Uslijed izostanka bilo kakvog sistematskog istraživanja nakon rata nije moguće sa sigurnošću utvrditi niti približno tačan broj umrle djece.

Krajem rata se veći broj ljudi vratio iz zarobljeništva te su krenuli u potragu za najbližima. Kartoteka koju je vodila Dijana Budisavljević mogla se koristiti tek kratko vrijeme. Na zahtjev nove vlasti u Zagrebu, Odjeljenja za zaštitu naroda (OZNA), Dijani Budisavljević je oduzeta „kartoteka kozaračke djece“ i albumi s fotografijama iz ustaških logora. Rad na kartoteci je ubrzo sasvim zamro, a na hiljade djece i njihovih roditelja tražit će jedni druge još dugo, najčešće bez uspjeha.

Godine 1958. na zgradu solane Rajs postavljena spomen ploča (uništena u ratu 1991-1995). Obilježavanje ostalih logorskih zgrada te samog dječjeg groblja u Sisku nastavljeno je 60-tih godina. Spomenik djeci – logorašima podignut je nedaleko od tadašnjeg doma kulture, a na njegovoj zgradi postavljena je i spomen ploča (također uništena u ratu 1990-1995). Dječje groblje je 1974. pejzažno uređeno, a na njemu postavljen i spomenik kiparice Milene Lah.

Danas se tadašnje takvo pejzažno rješenje čini sasvim neprimjerenim – uslijed slijevanja kiše i zadržavanja vode veći broj ploča je oštećen. Prostor nije ograđen i definiran. Urbanistički je zanemarena činjenica da se radi o mjestu na kojem su pokapana djeca. Spomenici i spomen-obilježja su izložena nemaru i propadanju.
Nekadašnja tradicija posjećivanja groblja te organiziranja školskih posjeta i satova na samom groblju je gotovo sasvim zamrla.

U povijesnim udžbenicima ne može se saznati puno o stradanju najmlađih u recentnoj sisačkoj povijesti.

Pročitajte još: NAUČNICI TVRDE: Na pragu smo vakcine koja ubija SVE TUMORЕ!

(UZNEMIRAVAJUĆE) Objavljen snimak borbe ruskog pilota sa teroristima u Siriji (VIDEO)

Veliki preokret u procesu protiv Mladića: Nema dokaza za Srebrenicu?

Bakir poručio Hrvatima: Nema trećeg entiteta bez rata!

Izvor: Novosti,BBN

Top