UZNEMIRUJUĆE PROGNOZE: Sukob svetskih sila počinje u Aziji; Balkan neće biti pošteđen… (VIDEO)

Glavnu osu oko koje se vrti međunarodna politika danas sve više čini konfrontacija između SAD i Kine, pa će se i sama sudbina NATO-a paradoksalno rešavati ne u Evropi, već u Aziji, smatra profesor Filip Kovačević, gostujući predavač na Univerzitetu San Franciska u Kaliforniji.
Kovačević koji je i vanredni profesor na Univerzitetu Crne Gore, u intervjuu za Sputnjik govori i o posledicama slabljenja Evropske unije po Balkan, zakulisnim igrama oko Katalonije, ali i opasnosti da se tenzije na Korejskom poluostrvu završe „munjevitim napadom“ SAD na Severnu Koreju.

 

 

Svjedoci smo postojanja više neuralgičnih tačaka na planeti. A kakva je situacija na Balkanu?

— Očekujem dalja zaoštravanja na Balkanu. To se uvijek dešava kada dolazi do neuravnoteženosti odnosa velikih sila. Poslije očigledne dominacije Zapada nakon raspada SSSR-a, u posljednjih nekoliko godina dolazi do stagnacije zapadne moći, a sada već i do vidljivog slabljenja i dezorganizacije. Pogledajte na primjer spoljnopolitičko djelovanje Evropske unije od 2014. godine. Ne samo u Ukrajini, Siriji, Avganistanu nego i na Balkanu. Postavlja se pitanje da li EU uopšte više i postoji kao globalni, pa čak i regionalni spoljnopolitički faktor.

S obzirom da u dinamici globalne moći nije moguć vakum, vjerujem da će slabljenje kolektivnog uticaja EU biti iskorišćeno od strane Rusije i Kine za jačanje sopstvenog geopolitičkog i geoekonomskog uticaja na Balkanu. U isto vrijeme, degradacija moći Brisela će dovesti do procvata nacionalnih agendi Berlina, Pariza, Beča, Londona. Situacija će postati mnogo složenija nego do sada. Stvaraće se novi javni i tajni politički i ekonomski savezi koji će predstavljati udaljavanje od trenutno dominantne atlantističke ideologije. To će biti dobra vijest za formiranje novih i drugačijih političkih elita na Balkanu. U zavisnosti od njihove uspješnosti i mudrosti, a i povezivanja u okviru bivšeg jugoslovenskog političkog prostora, moguće je da Balkan ponovo počne da djeluje kao subjekt sopstvene politike, a ne objekt politika drugih kao što je to slučaj sada.

Da li nakon Crne Gore očekujete nastavak širenja NATO-a?

— Kao i svaka birokratija, NATO će težiti da se širi. Ideološki i vojni pritisak na države koje još nisu članice će jačati. Moguće je i izbijanje novih nasilnih sukoba između pristalica i protivnika članstva u NATO-u, na primjer u Moldaviji. Broj NATO vojnika u državama istočne Evrope će se povećavati. NATO mediji će u društvo upumpavati još snažniju anti-rusku histeriju ili kako je ja nazivam „kremlinoju“ (igra riječi, Kremlj i paranoja). Ipak, to ne znači da će NATO kao organizacija jačati. Mislim čak da će se desiti suprotno. Toliko će biti raznorodnih interesa i agendi koje će biti teško integrisati i sprovesti kao zajedničku politiku. Ne isključujem ni mogućnost unutrašnjeg korozivnog djelovanja dvostrukih agenata.

Paradoksalno je, ali istinito da se sudbina NATO-a neće riješavati u Evropi nego u Aziji. Sve zavisi od ishoda konfrontacije između SAD i Kine koja se već jasno nazire. To je glavna osa oko koje se vrti međunarodna politika. Ključno pitanje je u kojoj će mjeri vojno najmoćnije države NATO-a slijediti interese SAD u ovom sukobu. To što će Podgorica slijepo aminovati sve njegove odluke neće biti velika utjeha šefa NATO-a Jensu Stoltenbergu.

Kako vidite uticaj Turske na ovaj region? Slažete li se sa mišljenjima da će se o intenzitetu turskog uticaja na Balkanu prevashodno odličivati na liniji između Ankare i  Moskve?

— Turska je država u ozbiljnoj i teškoj geopolitičkoj tranziciji. U želji da opstane na vlasti, turski predsjednik Redžep Tajip Erdogan se odlučio da napravi veliku, pa čak i istorijsku transformaciju. Da državu koja je decenijama gradila svoju spoljnu politiku kao jedan od stožera atlantizma u Evropi izvede na evroazijsku trasu. To je izuzetno osjetljiv i opasan manevar. S obzirom da zavisi od volje jednog čovjeka, teško je reći kakav će mu biti epilog. Već je bio jedan pokušaj državnog udara protiv Erdogana. Ko može da garantuje da neće biti još jedan? I da ovoga puta neće biti uspješan. Trenutni odnosi između SAD i Turske su na najgorem nivou još od vremena kada je Mustafa Kemal Ataturk primao pomoć od sovjetskih obavještajaca.

U isto vrijeme, odnosi Rusije i Turske su se i te kako poboljšali. Od dvije države na ivici rata kada je turska avijacija oborila ruski vojni avion iznad Sirije 2015. godine do vrlo čestih susreta i telefonskih razgovora između Erdogana i ruskog predsjednika Vladimira Putina. Dogovori oko plinovoda i kupovine oružja (kompleksa S-400) su dio tog novog trenda. Savezništvo između Rusije i Turske po pitanju Balkana bi bilo izuzetno pozitivno i pomoglo u rješavanju nekih teških problema koje je cinično implantirala atlantistička politika u ranijem periodu, ali mislim da je o tome još rano govoriti. Tek postoje naznake, nema još uvijek ništa konkretno. Sve zavisi od toga koliko će opstati Erdoganov novi geopolitički projekat.

Šta mislite o referendumu u Kataloniji? Neki istraživači poput Vilijama Engdala tvrde da iza separatističkih težnji ove španske pokrajine stoje nevladine organizacije koje finansira Amerika.

— Katalonski referendum pomažu svi oni kojima je interes slabljenje Evropske unije. Jasno je da to mogu biti pojedini akteri američkog političkog establišmenta koji žele bespogovornu dominaciju atlantizma, ali ima i drugih. Britanci na primjer imaju viševjekovni sukob za Španijom oko statusa Gibraltara. Bregzit ponovo otvara to pitanje. Da li je onda slučajno da se upravo u tom trenutku potencira pitanje nezavisnosti Katalonije? Naime, tenzije u Kataloniji odvlače pažnju i španske vlasti i građana i međunarodne zajednice od Gibraltara i omogućavaju britanskim političarima da imaju jednu veliku brigu manje u pregovorima o razdruživanju sa EU.

Takođe je interesantno da se Baskijci koji su se decenijama, čak i nasilno, borili za nezavisnost od Španije za sada vrlo malo izjašnjavaju po ovom pitanju. Zašto ne iskoriste ovu mogućnost?

To izaziva dodatnu sumnju da su dešavanja u Kataloniji kontrolisana i da se vode u saradnji sa spoljnim faktorom. Pitanje je da li je potpuna nezavisnost Katalonije uopšte krajnji cilj tog (ne)dobronamjernog spoljnjeg uticaja ili je cilj jedna vrsta „ukrajinizacije“ Španije, a i drugih evropskih država koje imaju slične nerazrješene probleme (Belgija, Italija, Slovačka, Rumunija)? Nestabilna, iscjepkana, krizna područja je vrlo lako podjarmiti izvani i napraviti od njih ekonomski zavisne teritorije. To naravno ne znači da ne postoji veliki broj Katalonaca koji iskreno žele nezavisnost. Međutim, svi oni nažalost postaju marionete jedne mnogo krupnije, zakulisane igre.

Kakvo je vaše mišljenje povodom aktuelne krize na Korejskom poluostrvu?

— Sve što se dešava na Korejskom poluostrvu treba posmatrati kroz prizmu globalnog sukoba između SAD i Kine. U suštini, SAD primijenjuju istu strategiju protiv Kine koju su primijenjivali protiv SSSR-a i njegovih satelita u istočnoj Evropi. Destabilizacija satelita prethodi destabilizaciji glavnog protivnika. Na neki način, mada ima i ozbiljnih razlika, kao što je nekada Istočna Njemačka (DDR) bila satelit SSSR-a, tako je sada Sjeverna Koreja satelit Kine. Međutim, predsjednik Kine Si Đinping nije Mihail Gorbačov i on neće predati Sjevernu Koreju bez borbe.

Nedavno je bivši direktor CIA Džon Brenan rekao da je mogućnost vojnog sukoba na Korejskom poluostrvu oko 25 procenata. Ja mislim da je taj procenat mnogo veći. Mislim da se već uveliko prave planovi za munjevit napad na Sjevernu Koreju koji uključuju upotrebu specijalnih snaga komandosa za pronalaženje, hapšenje ili likvidaciju sjevernokorejskog lidera Kim Džong Una. Samo se čeka povod, mada povod može da bude i vještački iskonstruisan. To ne bi bilo prvi put za američke obavještajne službe. Sjetimo se samo incidenta u Zalivu Tonkin iz 1964. godine koji iskorišten kao opravdanje za početak otvorene američke vojne intervencije u Vijetnamu, a kada su poslije 40 godina deklasifikovani dokumenti iz arhiva američke Agencije za nacionalnu bezbjednost (NSA) otkrilo se da je sve bilo laž.

Američki predsjednik Donald Tramp putuje u Aziju početkom novembra, uključujući i posjetu Južnoj Koreji, pa se, u tom kontekstu, čak i pominje i Trampova posjeta demilitarizovanoj zoni između dvije Koreje. Da li postoji mogućnost nekih incidenata i provokacija koje bi dovele do vojnog zaoštravanja za vrijeme ili neposredno poslije ove posjete? Mislim da da.

Kako vidite unutrašnje stanje u Americi? Mnogi smatraju da je vašingtonska močvara koju je Tramp namjeravao da isuši, na kraju potopila njega.

— U SAD se odvija teška i neizvjesna borba u okviru političke elite za budući kurs američke unutrašnje i spoljne politike. To je borba između neoliberalne, globalističke struje koju je predstavljala Hilari Klinton i nacionalističke, vojno-industrijske struje koju predstavlja Donald Tramp. Jasno je da dosadašnji neoliberalni ekonomski model dovodi do propasti američke srednje klase, mada nije jasno kako Tramp i njegova ekipa mogu da vrate ekonomski točak unazad i vrate izgubljeno. I da ponovo izgrade sve fabrike o kojima Tramp govori, ko će raditi u njima? Životni standard Amerikanaca zahtijeva mnogo veće zarade nego one koje su isplative za rad na pokretnoj traci u nekoj fabrici auto-delova. Tako da izgleda da će se američko društvo ponovo, kao krajem ’60-ih i početkom 70-ih, vrlo brzo suočiti sa velikom krizom, protestima, demonstracijama, rasnim i etničkim tenzijama itd.

Cijela situacija će se dodatno pogoršati ako bude nekog velikog rata, na primjer, na Korejskom poluostrvu sa velikim brojem vojnih i civilnih žrtava. Tada će već i otvoreno secesionistički pokreti dignuti glavu. U Kaliforniji se već uveliko prikupljaju potpisi za stavljanje na referendum inicijative za nezavisnost na izborima iduće godine. Po anketama javnog mnjenja, do 30 procenata građana bi podržalo tu opciju. Može li Kalifornija biti naredna Katalonija?

 

Pogledajte još:

Izvor: Sputnik.rs

Top