A ŠTA AKO SE SPALE BORCI PRED VLADOM FBIH i šta su radile mudžahedinske jedinice na Rostovu iznad Bugojna

Baš kako je Alija cijenio vojsku, a volio samo neke, one islamske jedinice, tako i Bakir cijeni demobilisane borce, a novac daje samo odanim članovima boračkih udruženja.

Na internetu postoji snimka postrojavanje neke mudžahedinske jedinice na Rostovu iznad Bugojna. Bakirov otac u vojničkoj odori obraća se jedinici, a ona iz svih grla kliče: Allahuekber. Šta je radila u Bugojnu ta jedinica tokom rata još uvijek utvrđuju sudovi za ratne zločine, a neposredno iza rata Bugojno je zapalo u mrak vladavine Dževada Mlaće, vjerskog radikala i osobe od Alijnog povjerenja. U centru grada izgrađen je ogroman Islamski kulturni centar princeze Dževhere, kao dokaz Alijne odanosti Saudiji, kako su edeaovci tokom rata tepali vehabijskom režimu u tamošnjoj kraljevini. Alija je tamo, obučen u galabiju, kao predsjednik predsjedništva BiH primio nagradu islamski mislilac godine, iako je teško utvrditi šta je taj valjano napisao o islamu osim Islamske deklaracije, političkog programa, i knjige Islam između Istoka i Zapada, u kojoj je, krivo čitajući Špenglerovu Propast Zapada, razvio čitav niz predrasuda, sterotipa i okcidentalističkih ideoloških fantazmi o zapadnjačkoj civilizaciji, tobože utemeljenoj na kršćanstvu, a ne prosvjetiteljstvu i njegovoj odanosti ideji nauke i znanja.

Nije to jedino Alijno postrojavanje neke vojne jedinice uz povike Alahuekber. Oni stariji čitatelji sjetit će se da je Bakirov babo 1995. godine na stadionu Bilino polje u Zenici postrojio i Sedmu muslimansku brigadu, a od njenog tekbiranja prolamala se čitava zenička kotlina. Zašto je neko ko se tobože zalagao za multietničku BiH, baš na taj način postrojavao jedinice njene Armije? Odgovor na ovo pitanje je vrlo jednostavan. Alija je bio političar s dva lica. Prvo je izlagao pred međunarodnim institucijama glumeći liberalnog političara, a drugo je bilo namijenjeno za unutrašnje potrebe i vjersko discipliniranje Bošnjaka, te prekodiranje njihovog sekularnog identiteta u onaj radikalno vjerski. Ta dvoličnost njegove politike, ponajbolje se ogleda u razvijanju paradržavnih institucija tokom rata. Naime, mudžahedini su zvanično djelovali izvan lanca rukovođenja i komandovanja Armije BiH, a nezvanično bili Alijni miljenici. Zvanično je Armija BiH bila sekularna, a Alija je u ceremonijama insistirao na njenoj islamskoj utemeljenosti. Zato on i postrojava Sedmu muslimansku brigadu, a ne npr. 1. Slavnu motorizovanu iz Sarajeva čiji je sastav bio najviše multietnički u cijeloj Armiji BiH. Pred borcima 1. Slavne mtorizovane, koja je oslobodila i branila brdo Žuć iznad Sarajeva i spasila taj grad od sigurnog pada pod Mladićevu čizmu, Alija ne bi mogao tekbirati, nego bi morao izgovoriti vojničkim Pravilom službe propisan: Pozdrav domovini. Šta je, dakle, njemu bilo važnije, Bosna ili islam? Odgovor na ovu dilemu dao je sam u jednom svom intervjuu ustvrdivši da Bosna nije kumir pa da se pred njima klanjamo. Ili drugi primjer Alijnog paradržavnog djelovanja: glavni logističar Armije BiH nije bilo resorno ministarstvo u vladi, nego osoba koju danas reis Kavazović pokušava smijeniti s mjesta predsjednika Sabora Islamske zajednice. Ta osoba je tokom rata bila moćnija od sve vlasti u BiH, izuzimajući naravno, samog Aliju, a njena ideološka orijentacija također nije bio pozdrav domovini već tekbir. Alija je, dakle, cijenio svoju vojsku, a samo jedan njen dio je volio i smatrao ideološki ispravnim, onaj koji je ushićeno postrojavao.

Tu se začinje jedna od najvećih ideoloških prevara njegove stranke, koja će presudno odrediti bijednu sudbinu pripadnika Armije BiH u poraću. Svu onu boračku bijedu koja se danas ispoljava pred zgradom vlade Federacije BiH i samoubilačkim višednevnim protestima boraca. Pri tom, borci traže ono što je Alija obećao: da ne budu crna sirotinja, već da im država obezbijedi minimum dostojanstva. Da, Alija je cijenio svoju vojsku samo u onoj mjeri u kojoj je ona mogla služiti kao partijski instrument, a ne državna institucija čije je djelovanje propisano zakonima. O tome možda ponajbolje svjedoči način na koji je Alijna partija smjenjivala oficire i podoficire sa dužnosti nakon što je 1994. godine provedena islamizacija Armije. Tu treba napomenuti da je ona bila moguća zato što je Bakriov otac napustio Platformu Predsjedništva BiH iz 1992. kojom su bili određeni ciljevi odbrane zemlje: sekularna, građanska i multietnička BiH.

Onako kako je borce slagao u ratu za ideološke ciljeve obrane zemlje, tako ih je Alija i njegova partija varala u miru, baš kako to danas čini njegov sin, hanuma mu u njega, jedna inače korektna patrijarhalna žena, kako voli reći bošnjački princ Bakir, koja otpušta bolesnike oboljele od kancera, jer štedi na njihovoj borbi sa smrću. I sve to u mubareć mjesecu Ramazanu, kako vole reći esdeaovci oko Bakira na iftarima na kojima on vazi o 100 000 zaposlenih ljudi. Bakiru i Sebiji u prevari boraca danas se pridružuju Fadil Novalić, inače vođina truba zadužena za obmane puka, i izvjesni Salko Bukvarević, osoba koju je Bakir turio na mjesto ministra za boračka pitanja u trubinoj vladi, naredivši mu pri tom: ne misli, slušaj.

No, krenimo s prvom velikom prevarom. Alijna vlast podijelila je borcima certifikate u iznosu od 25.000 KM, čija je tržišna vrijednost bila oko 300 KM. Te certifikate kupili su Alijni ljudi po tržišnoj vrijednosti, što na crno, što po fondovima i na osnovu toga izvršili privatizaciju društvenog bogatstva. Najbolja od svih prevara o kojoj borci nisu nikad progovorili ni riječi, jer su se njihovi predstavnici u hiljadu i nešto boračkih udruženja prodali vlastima. Ona imovina koju su borci branili u toku rata, kupljena je za njihove certifikate i postala vlasništvom Alijinog kruga ljudi od povjerenja. Nakon toga uslijedila je druga velika prevara. Alijna stranka formirala je boračka udruženja, kako bi tu populaciju držala pod kontrolom. Ta su udruženja bila najjači instrument te stranke, uz Islamsku zajednicu pod Cerićevim vođstvom, akademsku zajednicu, koja je obezbijedila ideološke narative za onemogućivanje građana da uvide ružno lice svoga siromaštva, te medije iz kojih su novinari vrištali da više vjeruju Aliji nego svojim očima. Dobro plaćeni uhljebi iz SDA vodili su boračka udruženja, organizirali iftare i časove historije, širili esdeaovski pogled na svijet, a siromašni borci su se ubijali, jer nisu mogli školovati i nahraniti djecu. O broju samoubistava demobiliziranih boraca šuti se u ovdašnjoj slijepoj i gluhoj javnosti, a vidljivi postaju samo slučajevi kakav je npr. onaj iz Cazina kad se demobilizirani borac spalio na gradskom trgu, jer nije vidio drugi izlaz. I borci pred zgradom u kojoj stoluje Novalić, kao Bakirova truba, naravno, prijete da će se spaliti, ako se ne udovolji njihovim zahtjevima. Novalić i Bukvarević odgovaraju: para nema, a sutra je Bajram, vlada će vas razvesti kućama.

Baš kako je Alija cijenio vojsku, a volio samo neke, one islamske jedinice, tako i Bakir cijeni demobilisane borce, a novac daje samo odanim članovima boračkih udruženja. Kad bi se izračunala količina novca potrošena u tim udruženjima, borci bi bili zadovoljni svojim socijalnim statusom. Da Bakir, njegov otac i članovi SDA nisu uništili sve što su mogli, ozbiljne svjetski konkurentne koncerne, npr. Energoinvest, Šipad, UPI, Hidrogradnju, Soko, Bratstvo Travnik itd., borci bi imali zaposlenje. Bakiru i njegovom ocu bilo je važno samo razviti neobegovat u užem dijelu SDA, a ostale varati, naročito one koji su odbranili njihova dupeta tokom rata.

No, pitanje je jesu li borci koji protestuju pred zgradom vlade Fedracije BiH progledali nakon dvadeset i dvije godine od rata? Po onome kako govore, čini se da jesu. Oni tvrde da nemaju svoje predstavnike u boračkim udruženjima. I nemaju, tamo nisu borci, već članovi Bakirove partije. Oni tvrde da novca ima u budžetu Vlade Federacije, samo treba biti pravedno raspoređen. Vlast tvrdi da nema, jer ga je raspodijelila svojim poslušnicima. Borci kažu da će se spaliti pred zgradom esdeaove vlade. Bakirov ministar Bukvarević na to kaže da vlada ne može odgovarati za postupke pojedinaca.

U čemu je razlika između Sebije koja u vrijeme Ramazana otpušta bolesnika s Onkologije, šaljući ih u smrt, i Bukvarevićeve predbajramske poruke borcima. Odgovor je jednostavan: u karakteru veze sa Bakirom. Sebija je supruga i samim tim neko ko ima ovlasti nad životom i smrću, a Bukvarević je poslušnik, sluga iz predsoblja, onaj koji kaže: Spalite se, nisam ja odgovoran.

Pročitajte još:

Izvor: prometej ba. Enver Kazaz

Top