Cijena žrtve

Zlatko Dizdarević

Tijelo Andreja Karlova, ruskog ambasadora u Ankari – ubijenog u ponedjeljak uvečer na podosta bizaran način – nije se još ni ohladilo a već su počele kalkulacije o tome šta će to značiti za dvije zemlje, za region, čak i za cijeli svijet.

Koliko će to utjecati na dalje pozicije Putina, sve jačeg na globalnoj političkoj sceni, a koliko na Erdogana čija je agresivna ambicija sve veća, a sudbina sve dubioznija.

 

Životom i djelom ubijenog ambasadora, koji je u Tursku došao 2013. i na svojim leđima iznio krajnje delikatnu storiju lani s obaranjem ruskog borbenog aviona SU-24 i sve ono poslije toga, malo se ko u ovom času bavi. Tako je i sa dvadeset dvogodišnjim ubojicom Mevlutom Altintasom, Turčinom čije ime nikome nije osobito važno. Jeste to da je bio aktivni policajac s akademijom i da je pucajući prizivao Allaha i Siriju… Na mjestu ubojstva, u galeriji u kojoj je Karlov otvarao izložbu fotografija, nije bio na dužnosti ali jeste imao pištolj i bio iza leđa ambasadora. Ta je činjenica veoma, veoma čudna u prilikama, na mjestima i s ličnostima o kojima je riječ.

Niko još u ovom času pouzdano ne zna ko iza svega stoji ali se malo toga veže za samog ubojicu. Svaka iole suvisla analiza polazi od svjetskih odnosa zarobljenih Sirijom, zapravo onim što je tamošnja drama iznjedrila kao krvavu realnost u kojoj profitira svako na svoj način – osim civila koji nisu zagrizli otrovnu jabuku. Od velikih svjetskih igrača čija to priča prevashodno jeste, do raznih manjih ili većih lokalnih i regionalnih aktera opijenih iznenada činjenicom da su “nešto”. Većina ih je sada izvan svake smislene kontrole. A ubačeni su u igru u početku itekako kontrolirano, ciljano i organizirano. Od te činjenice mega “organizatori” sirijskog pakla peru ruke na svaki način. Ili zato što su se preigrali pa ništa više ne drže pod kontrolom, što zato što su im se početni planovi uz uvjerenje “lako ćemo” urušili pa ne znaju kako dalje, ili jer nemaju snage da učine ono čime su prijetili, što je su iz najdubljeg mraka, ideološkog, vjerskog, socijalnog izmilili razni zombiji koji u stvorenoj situaciji vide šansu kakvu do prije koju godinu nisu ni sanjali… Kalibar glavnih igrača je različit, njihovi ciljevi također drugačiji ma kako se unutar raznih “koalicija” možda preklapaju. Vječita prijateljstava i neprijateljstava odavno više ne postoje.

Kada se sve ovo ima u vidu, samo dan-dva nakon nevjerovatnog atentata u Ankari ne mogu se zaobići neke notorne činjenice. Rusija i Putin izgubili su ambasadora iz prvog ešalona diplomacije. Da nije bio taj, ne bi bio u ovakvoj Turskoj i u ovom vremenu. Zapravo, to im je i najveći gubitak. Sve drugo što je ova smrt proizvela Putin će uspjeti da preknjiži kao dobitak. I to već čini. Promatrano onako kako će priču čitati populizam i istrenirani sentimenti koji su danas beskrajno bitni u politici, on je imao pravo da kaže: Eto šta je terorizam koji nam prijeti i protiv kojeg smo htjeli zajedno, a “vi” to niste prihvatili. Na koga misli? Na one koje je iznenadio ulaskom u “njihovu” igru. Dalje, sada kada smo ušli u koaliciju s Turskom (i Iranom) da uradimo na humanitarnom planu u Alepu ono što Zapad nije htio a obećavao, eto pokušaja da se zabije klin razdora među nas. Neće moći! Naprotiv ovo će ojačati našu saradnju. Neprijatelj tamo mora biti potučen do kraja. Bez toga će se ovakve i slične stvari dešavati u nedogled. A da bi smo bili jači, Moskva i Ankara moraju imati mnogo tješnju, ujedinjenu saradnju i koordinaciju na terenu odbrane, sigurnosnih službi, nadzora svega bitnog… Ukratko, Rusija iz atentata izlazi ojačana na međunarodnom planu, u svekolikim odnosima prema Turskoj ali i u svojoj kući.

Erdoganova situacija je drukčija. Gubitnik je prema Rusima nakon drugog teškog “incidenta” – prvo SU-24 pa sada ovo. Pred Moskvom se mora sageti glava, ma šta se fingiralo na obje strane prema vani. A i mnoge odstupnice prema Evropi i Americi već su otanjile. Novo pominjanje Gulena u kontekstu atentata pomalo je već bizarno. Posebno bitno, uz svo zaklinjanje na jedinstvo, Putinu je predstojala ozbiljna bitka s Erdoganom povodom budućnosti Assada, pa i statusa Irana. Nakon ovoga, Erdogan je unaprijed izgubio podosta od pregovaračkog kapaciteta. Ukratko, Rusija i Turska će postati bliže – u korist Rusije.

Erdogan će kompenzaciju tražiti na domaćem terenu. Atentat u Ankari, ubilačke operacija terorista kod stadiona u Istanbulu i prethodno bombaški napad na vojsku u gradu Kayseri, vratit će u igru onu brutalnost koja je obilježila vrijeme poslije pokušaja udara ljetos. Njegov pritisak na parlament da budu brži i efikasniji s promjenom Ustava kako bi dobio sve “sultanske” ovlasti, uočljiv je. Ali i sve glasniji otpori u “raji”. Njegov nedavni zahtjev za “nacionalnu mobilizaciju” zapravo je ulazak u prelaznu fazu ka “ratnom stanju” i bit će dodatno ojačan. Ujedno, od početka skorašnje “koalicije” s Rusima i Iranom povodom Alepa vidljive su razne kombinacije koje se baš i nisu uklapale u iskreno mirotvorstvo u Siriji. Mnogo je glasova i u Turskoj kako je evakuiranim “pobunjenicima” iz Alepa bilo namijenjeno da se kroz Tursku vrate u Siriju i nastave tamo gdje su stali prije oslobodilačkog pohoda sirijska vojske. Njima je tamo trebalo ojačati “Eufratsku odbranu”, operaciju koja je formalno bila protiv “terorista”, a zapravo je usmjerena prije svega protiv Kurda koji su Erdoganu svugdje i u svakoj situaciji, pa i na tuđoj zemlji, prvi vojni cilj. I to do kraja! Sada će Turska u “koalicijskoj priči” teže solirati i nadmudrivati s Rusima. Pogotovo otkako su ovi uspjeli i kroz Rezoluciju UN-a da legaliziraju ulogu Assada u tamošnjim operacijama od čega se Erdoganu dizala kosa na glavi. Ta je priča sada poprilično drukčija.

Pucnji u Ankari, ako samo na tome ostane, uvode Tursku u novu 2017. godinu kao mnogo ranjiviju, uzdrmaniju i slabiju uz pomalo paradoksalnu činjenicu: U takvoj Turskoj, njihov predsjednik će vidjeti razloge i potrebu da još radikalnijim metodama – u ime odbrane države – nastavi pohod ka apsolutističkom tronu. Tek će ga to dodatno približiti i “braći” i radikalima koji sanjaju – prošlost. I onima kod kuće i onima u “zoni interesa”. To se već pokazuje agresivno riječima, djelima i mitinzima.

A što se tiče Putina koji je izgubio ambasadora a dobio novu priliku, njegovu poziciju znakovito je definirao ovih dana niko drugi do najmudriji negativac u novijoj američkoj istoriji – Henry Kissinger. U intervjuu na CBS-u kazao je za Rusa da je hladni kalkulator i efikasni advokat ruskih nacionalnih interesa, Putin ih razumije i određuje… Zato je Kissinger preporučio Zapadu konstruktivniji pristup Rusiji.

Ideologija i politika ne vrijede danas ako se ne znaju materijalizirati kao interes. Tužno je izgubiti ambasadora zato što mu je neko pucao u leđa tamo gdje se to ni u snu ne smije desiti na takav način. Ali, jedino neprihvatljivije od toga jeste to ne naplatiti.

Ime igre utvrđeno je u historiji odnosa između Rusije i Turske više puta.

Top