NARODNA BLASFEMIJA Dragan Bursać: Kako je mala grupa velikih ljudi spasila Sarajevo na sopstvenu odgovornost

A, “dobri vjernici”, upravo ste vi sišli sa svojih pijedestala moći i pokušajem zabrane i prijetnjama silovali kulturu. Ne, nema to veze sa Isusom, ženom u hidžabu i vaginom.

Direkcija sarajevskog MESS-a “iz sigurnosnih razloga” zabranila je sinoć javno izvođenje predstave Olivera Frljića “Naše nasilje i vaše nasilje”. I nije uspjela u svom srednjevjekovnom inkvizitorskom aktu. Na svu sreću.

Na urgiranje vjerskih zajednica, kardinala Puljića, hrvatskog kulturnog društva, ironično zvanog “Napredak” i par radikalnih portala, koji su na neviđeno i vankontekstno optužili Frljića za blasfemiju, bilo je gotovo potpuno izvijesno da će prvi ljudi festivala pokleknuti pred ničim izazvanom histerijom. Jebo te, buni se kardinal, “Napredak”, ma ko će sigurno sjediti i gledati predstavu, pored ovakvih komandosa, mislili su oprezni organizatori.

Jasno, većina zdravorazumskih su se odmah upitali za prava na gledanje i negledanje nekog sadržaja. Zapitao se zdrav razum – Pa čekaj, majku mu, ako mi se nešto ne gleda, ako me provocira, ako na bilo koji način utiče na moj integritet, onda JA TO NEĆU GLEDATI. Ali ne mogu oduzimati PRAVO NA GLEDANJE DRUGIMA. I mirna Bosna. 

E, vidite nije to tako! Direkcija MESS-a je ingeniozno ocijenila gdje je i šta je Sarajevo oktobra 2016. Direkcija MESS-a, nekad progresivnog festivala, procijenila je da je Sarajevo kasaba koja odistinski ne može ponuditi sigurnost posjetiocima jedne pozorišne predstvae, zarad vjerskih, nacionalističkih, šovinističkih i antikulturnih dogmi. Ljudi koji rukovode pozorišnim festivalom sarajevskim, tako doživljavaju realnost, koja se valja nekoliko godina sarajevskom kotlinom. 

Činjenica jeste da je Olimpijski grad  postao samodovoljna kulturna i kulturološka mahala. Ono predratno, ratno i tik poratno Sarajevo, kulturološki i kulturni centar, sveden je na mahalaškog kepeca, koji se udvornički dodvorava svakoj nacionalističkoj, partijskoj i religijskoj struji. Onaj multinacionalni grad, postao je tihi šaptač nekih “boljih vremena”. Kad su zajedno od granata branili grad građani. Ali toga više nema i to ne postoji!

Činjenica jeste da su punih usta “graDŽanluka” građani zamijenili multikulti dresove i postali neki ofrlji vjersko-nacionalni seljobritiji. Jedan konglomerat palanačkih voajera, koji su u stvari sa kulturom bili na “zajebi to” sve vrijeme. 

Činjenica jeste da grad urnebesno brzo tone u estetiku dinomerlinske pink zabave, jeftinog patriotizma i grandiozno lažnog ciničnog i sablažnjivog teologizma. 

Činjenica jeste da su kameni međaši (i) kulture, postali  Bajrami, Ramazani, Božići, te vjerske mecene i domene od Vatikana do Bliskog Istoka. 

Pa onda i ne čudi da grad koji je svijetu dao najviše Oskara, Zlatnih Palmi, Lavova i Medvjeda po glavi stnovnika, izražava zgražavanje na “vaginalno vađenje neke zastave i Isusa razbijača”. 

Bez gledanja, dabome. 

I ima tu još veća palanačka blasfemija. Ali ona prava, odistinska. Neko će reći cinizam, ali riječ je o blasfemiji zdravog razuma. Svaki nacionalista dočekao je zabranu ili, preciznije, ograničeno gledanje Frljićevog “Nasilja” na nož. Zašto?

Pa, svaki sarajevski hrišćansko-islamski nacionalista, jebem li ga, smatra da je upravo zabrana prikazivanja najbolja reklama za “zlog komunistu Frljića”.

U tako pervertiranoj igri, samo Sarajevo je dodijelilo uloge svojim stanovnicima. 

Svjetlo jedne noći

Ali prc! Neće moći ove noći!

Mala grupa velikih ljudi skupila se ispred pozorišta sa jednom jedinom idejom. Da uđu i pogledaju predstavu. Imali su karte, kupili su ih. I, dabome, žele da vide šta dobijaju za te karte. Dvadesetak minuta je bilo dovoljno da se nekako nagode sa organizatorima, koji su po sekjuritiju poručili da mogu “ući na svoju sopstvenu odgovornost”.

Ova, već sada epska rečenica, zapravo govori o “ozbiljnosti” organizatora, koji ne znaju niti šta hoće, niti koliko toga hoće, niti gdje udaraju niti zašto to rade.

Ljudi su ušli, pogledali Frljićev komad i desilo se jedno veliko bezbjedonosno NIŠTA. Što nas dovodi do sljedeće konkluzije.

Ako se nije desilo NIŠTA što bi ugrozilo publiku na MESSU, a nije, DILETANTI iz direkcije Festivala bi trebali podnijeti ostavke, jer su podlegli klerofašističkoj propagandi i obmanuli publiku koja je platila ulaznice, pokušavši joj ZABRANITI ulaz na jednu pozorišnu predstavu. 

Negdje na tragu ove konkluzije je i izjava premijera Sarajevskog Kantona, Elmedina Konakovića koji je rekao: “U Sarajevu je odigrana predstava koju je organizator zabranio sam sebi. Njenim sadržajem je uspio uznemiriti vjernike, a njenom zabranom one koji ovakve predstave smatraju društveno angažovanom umjetnošću”.

Sa malom opaskom. Kad Dino Konaković komentariše Frljićevu predstavu, to vam je isto kao kad australopitekus analizira Artura Klarka i “2001:Odiseju u svemiru”, dakle podsistem analizira nadsistem, što je, paaa, nemoguće. U taj kontekst treba situirati i Konakovićevo  “uznemiravanje vjernika” i “smatranje društveno angažovanom umjetnošću”. 

Konaković je zapravo najnesrećniji građanskom šamarčinom koja je zalijepljena mahali uz uši.

Nego, čime je predstava “uzbunila” čaršiju bez gledanja?

Ukratko, Frljićevo “Naše nasilje i vaše nasilje” prikazuje relativnost subjektivnog doživljaja zapadnog čovjeka i njegovo poimanje “stranca”. Isus, hidžab, zastava, vagina, samo su upečatljivi simboli, koji od pamtivijeka okupiraju ljudsku pažnju. No. 

No, jebeš budale primitivne koji zadnjih deset godina gledaju pjevaljke, Kursadžije, koji po kafanama sklapaju poslove, a pri tom predstavljaju politički, religijski u kulturološki krem države i sarajevske čaršije napose. 

Velim, jebeš sve njih, jer dok ti budali objasniš pojam stereotipije, razliku između znaka i označenog, simbol i upotrebu istog…. Ima da te zabrane deset puta. Kao što su i pokušali. I na sreću svih dobrih ljudi koji su svojim znanjem, poetskim jezikom, humorom, teatrom oduševili svijet…NISU uspjeli.

Sa druge strane, Oliver je tek čovjek sa markerom koji bilježi recke na čelu našeg bezumlja. 

A, “dobri vjernici”, upravo ste vi sišli sa svojih pijedestala moći i pokušajem zabrane i prijetnjama silovali kulturu. Ne, nema to veze sa Isusom, ženom u hidžabu i vaginom. Jer to su simboli, a vi ste samo slijepi kod očiju i neuki onakraj glave. 

Pravi akteri i heroji predstave, one životne, jesu ljudi, građani, koji su došli, pogledali “na sopstevnu odgovornost” teatarski komad i spasili obraz Sarajeva, koji je ozbiljno ukaljan banalnom palanačkom polusviješću.

I zato odistinsko BRAVO, svima vama kojima nije bilo mrsko po memljivoj noći, bez obzira na afinitete prema boginji Taliji, braniti svjetlost glavnog grada jedne, tako stoji na papiru, sekularne države.

A, MESS, MESS-ovci, svjetina, vjerski lideri, lokalni politički moćnici? Sasvim sigruno neće zaboraviti slobodnim Sarajlijama deveti oktobar 2016. i kulturnu šamarčinu, ali to je već neka druga priča. Priča o permanentnom osvajanju i očuvanju stalnih ljudski i građanskih sloboda.

 

Dragan Bursać je novinar i kolumnista BUKA portala. Možete ga naći na Twitteru @dijalekticar 

Top