Crvena linija

Zlatko Dizdarević

U sjeni naših bizarnih, dogovorenih prevarantskih referenduma, manipuliranih lokalnih izbora od kojih smo – ovako mali – napravili veliki spektakl, iza brda se valja istinska prijetnja ogromnih, planetarnih razmjera.

Washington prijeti Moskvi da će među njima “krv pasti u Siriji” ako tamo ne poslušaju šta im se kaže. Moskva ne ostaje dužna: Ako napadnete Siriju, bit će velikog rata s tektonskim poremećajima i posljedicama mnogo dalje od Bliskog istoka. Washington kaže, zapravo, da teroristi u Alepu ne smiju pasti. Moskva pojačava pomoć Assadu čija vojska ulazi u periferne kvartove istočnog dijela grada odavno već zaposjednutog najcrnjim džihadistima. Preostalo stanovništvo služi im kao živi štit, i žrtve su. Američki državni sekretar John Kerry frustrirano se u New Yorku žali kojekakvim “liderčićima” sirijske tzv. umjerene opozicije, kako ga je malo ko slušao dok se zdušno zalagao za konačno “vojno rješenje” u ionako razvaljenoj državi. Moskva istovremeno tamo instalira moćne rakete S-300 i sofisticirani, svijetu malo poznati proturaketni sistem “Gladijator”. Washington prekida bilateralne kontakte s Putinom o zajedničkim operacijama protiv terorista pa Sergej Lavrov kao naivno veli da mu je “nejasan odnos Washingtona prema partnerskoj opoziciji koja ne poštuje dogovor o prekidu vatre…” Čuj njemu nejasno!? I ptice na grani vide, ako ptica uopće tamo još ima, da Amerikanci naprosto ne žele da udare na teroriste Al-Nusra fronta, niti da ih odvoje od onoga što nazivaju tzv. umjerenom opozicijom. Na tom detalju pukao je sporazum o prekidu vatre od 9. septembra. To se u svijetu ne saopćava. Svi zato “znaju” da, zapravo, Putin masovno ubija civile u Alepu. Washington tvrdi da se to “više ne može podnijeti”. Jer je njima, zna se, jedini smisao vanjske politike – podrška i razvoj demokracije i nadasve ljudskih prava! Primjera je po cijelom svijetu.

Ovih dana objavljen je izvještaj članova dignitetnog US Peace Cauncila koji su se vratili iz Sirije gdje su išli da vlastitim očima vide ono što se “zna” u njihovoj zemlji o zbivanjima tamo. Kažu da su zgroženi konfuzijom i količinom neistina što se o Siriji dnevno plasiraju u Americi i po svijetu, te sve ubrzanijim i razornijim ritmom strašne propagande koja je ubitačnija od oružja. Istovremeno, senatorica Dianne Feinstein, ozbiljna kandidatkinja za ministricu za odbranu SAD-a ako Hillary Clinton postane predsjednica, strasno zagovara vojnu intervenciju u Siriji. Naravno, ne s američkim vojnicima, već onim koalicionim iz Saudijske Arabije, Emirata, Bahreina, Katara, Jordana… Svima onima koji “mrze Assada i već su oko njega”.

Ljudima koji u nas prate tamošnju mračnu priču, onoliko koliko su to u stanju uz davno prodatu vanjsko-političku dušu, mnogo toga nije nepoznato. Prisjećanja radi, počelo je takozvanim “spontanim arapskim proljećem” čiji je cilj, globalno, bio dalja kontrola (čitaj otimačina) preostalih energetskih resursa na Bliskom istoku. Potom zaustavljanje svake emancipacije i osvješćivanja na tim prostorima. Obrazovane je teže otvoreno pljačkati. Uspjelo je u Libiji, Iraku, djelomično u Tunisu, Egipat je morao biti sačuvan jer Kairo sporazumom iz Camp Davida čuva sigurnost Izraela. Ugušena je pobuna u Bahreinu, Jemen se mimo svjetske pažnje razara kao u korist strateškog partnera Rijada… Šifra lobotomiranja bila je “umjerena (sic!) islamizacija”

Ostala je Sirija, na izuzetno značajnom putu gasa od Arapskog zaljeva prema Mediteranu. Najsekularnija država Bliskog istoka s jakom srednjom trgovačkom klasom i mnogim sindromima emancipacije i odmicanja od stare diktature Basharovog oca Hafeza.

Ostalo znamo. Scenarij u Siriji nije išao kako je zamišljeno. Bahato nerealne procjene uprkos dovedenim “revolucionarima” i iz Libije famoznom “pacovskom rutom” nakon tamo završenog posla. Nervoza štabovima tzv. proljeća bivala je sve veća a potpora novim proxy koljačima obilnija. I tako pet godina. Ukratko, stvar se otela, a Ameri nikako da spoje mudrost i nervozu, nije lako. Za vratom obaveze prema histeričnoj petro-dolarskoj Saudijskoj Arabiji i preambicioznoj NATO Turskoj, a i jedni i drugi imaju kalkulacije s “umjerenim koljačima” koje se naoružavali, finansirali, otvarani im putevi odlaska u Siriju. Debelo se trgovalo i pljačkanom naftom iz sirijskih i iračkih bušotina. Poznata priča. U prelomnom momentu eto i pomalo zaboravljenih Rusa s novim ambicijama spram prostora koji im je bitan i mimo stare pomorske baze Tartus. Logična je procjena da će “kalifat”, ako pobijedi, krenuti i prema njima, na Kavkaz.

Nova realnost postajala je svakim danom sve jasnija. Na jednoj strani konfuzni Amerikanci bez čvrstog plana, vezanih ruku mnogim interesima vlastitih saveznika, uvjereni da će naručeni teroristi riješiti stvar. Dodatni problem postaje podizanje sve samouvjerenije Rusije na noge čemu Amerikanci i nesvjesno daju doprinos svojim nesnalaženjem. Lukavi Putin, uz sve to, pomalo cinično odigrava na poštivanje međunarodnih pravila koja odavno ne važe, ali niko to ne smije glasno da kaže. Njemu ide u prilog. Dezideologizirani pragmata ujedinjen je i s Kinom, i Iranom, i Latinskom Amerikom, Indijom… a Amerika zakovana svim limitima ideologizirane “globalizacije” (ako nisi s nama, protiv nas si) i farsičnom pričom o ljudskim pravima i demokraciji. Uz mnoge greške, poput one s prihvatanjem Kurda pa odricanjem od njih u ime straha da im Turska definitivno ne ode s Rusima, pa i sa samim Turcima koje bi nekako sačuvali, a zapravo ih gurajući Putinu… Da se o tetošenju Al Nusre i ostalih džihadista ne govori.

Bila je to igra bez granica u kojoj je Washington objektivno bivao sve ranjiviji, a Moskva sve respektabilnija. Posebno, i iznenađujuće, vojno. To je postala jasno percipirana činjenica, uprkos u historiji rijetko viđenom medijskom teroru sa Zapada čiji je cilj od Rusije i posebno Putina napraviti monstrume s kojima se “više ne može”. Vrijeme je ipak radilo za njega. I došlo se do svega onoga s početka što se približilo “crvenoj liniji” na kojoj je, ili – ili što je odvajkada u politici najgora moguća varijanta. Na takvoj tački, stvari postaju često iracionalne, i potpuno nepodložne političkom raciju, mudrim zaključcima, strpljenju i izboru rješenja. Na površinu isplivava krajnje opasna iracionalnost, uglavnom i mimo bilo kakvog smisla. Šta je to što se u ovom času može nazvati takvim opterećenjem, bizarnim a presudnim, na američkoj strani?

Obami za dva mjeseca ističe mandat i i on odlazi u historiju. Legat mu je relativno tanak, što bi se možda i moglo progutati da nije jednog mitskog opterećenja što ga Amerikanac ne može ni zamisliti: Biti poražen od Rusa! A Obama i njegov tim na pragu su te činjenice, i to gdje, u nekom Alepu. Počelo je naizgled bizarno, odigralo se pogrešno, vezane su ruke u neodlučnosti i pogrešnim “prijateljstvima” s teroristima i koljačima, nema se vlastiti i validni igrač za pregovore s Assadom koji po prirodi stvari slijede nakon završetka pucanja, zakovala se pozicija na ili – ili. Prvo “ili” sada čita se kao ulazak u totalni rat koji se u današnjim svjetskim uvjetima naprosto ne može dobiti. Drugo “ili” je – kako to oni vide – saviti kičmu pred porazom od Rusa.

Što je najgore, i sada bi mogla da se nađe solucija u kojoj stvar može da se završi remijem, ali bi taj ishod sačuvao Assada, makar privremeno. Zaigrani radikali bi i to sada doživjeli kao poraz. Stvar percepcije. Da su na krivom putu, upozoravao ih je čak i Kisindžer, i ništa. Nova generacija malih političara u rasturenom svijetu koji sve manje poznaje mudrost i priznaje principe, vodi planetu u nepovrat. Previše je toga dotaklo razne crvene linije. A amateri i ne pokušavaju shvatiti šta je iza njih.

Top